Razgovarale u HNK Zagreb 9. srpnja 2013.

 

Dženisa Pecotić je kazališna kostimografkinja najčešće zagrebačkog HNK-a, kao i ostalih institucionalnih kazališta, pa i  produkcijskih nezavisnih projekata. Kao kostimograf i modni dizajner svoja djela često izlaže galerijski i muzejski, a također je dizajnirala državne uniforme. Iako je uniforma vizualno komuniciranje unutar ideologije, Dženisa Pecotić ne smatra je antimodom. Kostimografija preispituje koncept tijela i odjevnog predmeta, kao i njihovu međusobnu interakciju, te funkcionalnost odjeće u pokretu plesa ili teatralnoj gesti pjevača. Ponekad je u jednačenju umjetnosti i života u suvremenosti kostim sâmo tijelo protagonista ili je tijelo ‘odjeveno’ u svjetlost koja je emitirana ili projicirana na njega na način svjetlosnih i video instalacija. Kostimograf također ‘dizajnira vrijeme’, trenutak u prošlosti: često na način interpretacije i ‘osuvremenjenja’ povijesnog kostima.

 

ORIS: Ne možemo zanemariti društveni utjecaj i značenje mode. Katkada je imala i avangardnu i anticipacijsku ulogu. Kao primjer toga bila bi Emilija Flöge, Klimtova prijateljica koja je i u životnoj formi i u kreaciji svoje odjeće ostvarila izvjesno oslobođenje žene, odmaknula se od krutih društvenih pravila koja su se reflektirala, naravno, i u modnim pravilima.

 

Dženisa Pecotić: Kao prvo, odmah bih nešto pojasnila. Nastojim izbjeći izraz moda kada god mogu jer je moda za mene opći pojam. Moda je sve, moda je način življenja koje čovjek nameće sebi i drugima. Stoga bih se u ovom našem slučaju ograničila na izraz odijevanje. Možemo se sada vratiti na secesiju i na oslobađanje od odjevnih stega. Flöge je sasvim sigurno bila beskrajno važna u tom trenutku, ona je mogla dati onaj prvi početni impuls koji je pokrenuo cijelu lavinu promjena. Sjetimo se Sonie Delaunay, ruskih konstruktivista (Lyubov Popova, Warwara Stepanova, Alexandra Exter) i naravno, Coco Chanel. Prethodio im je, između ostalih, i Paul Poiret, kao i Erté kojega smatram izuzetno važnim ne samo u kreiranju svakodnevne odjeće nego i u teatarskom svijetu. Stvarao je prekrasne kostimografije. Kada smo već kod kostimografije koja je utjecala na povijest, sjetimo se i ruskog baleta u Parizu između 1908. i 1929. godine kada je Djagilijev okupio umjetnike poput Picassa i Leona Baksta. Drago mi je da danas ponovno možemo gledati sve te balete u orginalnoj verziji.

 

ORIS: Tu su Bauhaus, Balenciaga...

 

Dženisa Pecotić: Bauhaus, Balanciaga, naravno, i još puno genijalaca koji su zaslužni za ovo što danas baštinimo. Čini mi se da je to oslobađanje nešto što je bilo samo po sebi razumljivo, to se moglo očekivati, sve se kretalo u tom smjeru. Ta lavina je bila nezaustavljiva.

 

ORIS: Očitovalo se i na svim drugim područjima.

 

Dženisa Pecotić: Da, tako je. No odjeća je najvidljiviji pokazatelj toga što se događa u društvu.

 

ORIS: To je zapravo proces povezivanja umjetnosti i života, odnosno jednačenje umjetnosti i života. Život kao umjetničko djelo.

 

Dženisa Pecotić: Mislim da je umjetnost umijeće življenja. Jako mi se svidjela jedna rečenica Igora Stravinskog u njegovoj knjizi Poetika glazbe. Rekao je: ‘Pojam općeg značenja umjetnosti je kada se darovima prirode pridoda umijeće zanata.’ A ono što mi se danas ne sviđa je da se u poslu kojim se bavim sve manje koristi temeljni zanat kao takav.

 

ORIS: Naravno, nemoguće je bez zanata biti glazbenik, operni pjevač.

 

Dženisa Pecotić: Da, to nije moguće. Moje prvo opredjeljenje je trebala biti glazba. Ludo sam zaljubljena u glazbu i ona je moj pokretač u svakom pogledu. Ono što me najviše veseli su, u poslovnom i u privatnom smislu, moja druženja i prijateljstva upravo s opernim pjevačima. Dizajniram odjeću za nastupe Renate Pokupić, a u zadnje vrijeme radim i s Dubravkom Šeparović Mušović. Surađivala sam i s pijanisticom Idom Gamulin. Danas gledam neke dizajnere i kostimografe: nedostaje im osnova, nedostaje im zanat.

 

ORIS: Gledaju trodimenzinalne prostore kao plohe. Moraju se prilagoditi tijelu, a tijela su različita.

 

Dženisa Pecotić: I ne samo tijelu, već i osobnosti koja izvire iz toga tijela.

 

ORIS: Ali morate moći komunicirati i s drugim sudionicima, s redateljima, sa scenografima. Naravno da najviše utjecaja ima redatelj. Kolika je sloboda koju on daje kostimografu?

 

Dženisa Pecotić: To jako ovisi o redatelju, koreografu. Najbolja vrsta suradnje je kada redatelja ili koreografa dobro poznajete, kada ste postali tim i kada ste prepoznali njegov senzibilitet i kada nakon jedne njegove rečenice znate što od vas zapravo očekuje. Najteže mi je kada surađujem s potpunim strancem. Često se događa da ispred sebe imam nekoga tko dođe odraditi svoj posao u dva mjeseca, češće i u mjesec dana, jer danas su rokovi za postavljanje predstave kratki. U trenu moram prepoznati njegov senzibilitet, biti psiholog, sociolog, kostimograf. Moram poznavati tematiku kojom se on želi baviti i način na koji se time bavi. To je uvijek najosjetljivija vrsta suradnje. Tu se, moram reći, ne mora uvijek dogoditi ‘klik’.

 

Balet ‘Maestro’, koreografkinja Ljiljana Gvozdenović, HNK Zagreb, 2006.

 

ORIS: Koji projekt vam je bio najzahtjevniji, tehnički za izvođenje ili možda u smislu nepodudaranja senzibilita?

 

Dženisa Pecotić: Svi klasični baleti su definitivno kostimografski najkompliciraniji, najteži. Najteža disciplina je klasični balet, ali mi je ujedno i najveći izazov. Labuđe jezero u HNK Zagreb je jedno od takvih.

 

ORIS: Koliko posežete za elementima antimode, tradicijske nošnje, hrvatske tradicijske nošnje ili ne-mode u svojim projektima?

 

Dženisa Pecotić: Tamo gdje sam morala biti vrlo autentična, povezano je s poviješću naše kostimografije. Godine 1991. obnavljala sam Eru s onog svijeta u režiji Kreše Dolenčića. Ta prvotna kostimografija je rađena zaista jako davno, a napravila ju je Inga Kostinčer. To je zaista relevantno i temeljno ime u našoj kostimografiji. Radila sam s jako puno poštovanja, čak sam se bojala kako posegnuti u takvo nešto, kako u to prodrijeti, a da ništa ne ometem... Svi elementi koje ste naveli mogu biti, svjesno ili nesvjesno, upotrebljeni u mojim projektima. Pokatkad tek naknadno otkrivam izvore svojih inspiracija, a ta otkrića znaju biti i vrlo zabavna.

 

ORIS: Sjećam se da ste obnavljali i Đavola u selu i Licitarsko srce?

 

Dženisa Pecotić: Da, uz svoju učiteljicu Iku Škomrlj - Ajki, još jedno značajno ime u povijesti hrvatske kostimografije.

 

ORIS: Povijesni kostimi pojavili su se u 19. stoljeću. Nitko prije u teatru nije brinuo o povijesnim kostimima. Primjerice, s alonge perikama izvodila se i antikna tematika. Od sredine 20. stoljeća sve se promijenilo pojavom redateljskog teatra. Afirmirala se moda izvođenja u suvremenim kostimima. Međutim, ako se danas ipak krene na povijesni kostim, to više neće biti reprodukcija, nego interpretacija.

 

Dženisa Pecotić: Sasvim sigurno. Htjela sam spomenuti u mom kretivnom odrastanju još jednu važnu osobu, a to je Oskar Schlemmer. Pripadao je Bauhausu i radio je takozvane triadische balete. Kad sam prije puno godina vidjela jednu njegovu izložbu u Beču, shvatila sam pojmove reprodukcije i interpretacije. Niti jednom kostimografu ne smije se dogoditi, bio on loš, dobar, osrednji ili fantastičan, da se zadovolji doslovnim prenošenjem.

 

ORIS: Razmišljate li o pokretima nosioca kostima i kako bi ti pokreti mogli utjecati na kostim?

 

Dženisa Pecotić: Uvijek razmišljam o tome. Pokret mi je prva i osnovna priča, pokret u tom odjevnom predmetu. To je stavka od koje se polazi. Možda ne toliko u operi i drami koliko u baletu.

 

ORIS: Koliko se slobodnije osjećate u stvaranju kada publika gleda s udaljenosti s koje se ne mogu primijetiti neke greške u izradi? Ovo je pitanje koje je postavio moj student Matija Čop.

 

Dženisa Pecotić: Već me poznaju u svim krojačnicama od Splita, Osijeka, Rijeke, Varaždina do Zagreba. Radila sam u mnogim teatrima. Kada dolazim raditi predstavu, svi kažu: ‘Uh, evo je, sad mora iznutra biti isto kao i izvana.’ Potpuno mi je svejedno gleda li se kostim izbliza ili izdaleka jer smatram da u svakom pogledu mora biti savršeno izveden.

 

ORIS: Znam da su Selznicka, producenta filma Prohujalo s vihorom, kritizirali zašto troši novac i zašto i za sporedne glumice daje šivati svileno donje rublje i podsuknje. On je rekao da će se glumice na taj način bolje uživjeti u vrijeme.

 

Dženisa Pecotić: Njegov stav je i moj stav, iako ga u zadnje vrijeme sve rjeđe mogu primijeniti. Kažu recesija...

 

ORIS: Koja su pomoćna sredstva da bi se omogućila nesmetana koreografija? I u operi postoje zahtjevne situacije.

 

Dženisa Pecotić: Pomoćna sredstva za nesmetanu koreografiju, odnosno pokret? Odgovor je jednostavan - zanatski savršen kroj i dugogodišnje iskustvo su dobitna kombinacija. Sjećam se baleta Amadeus monumentum koji sam radila uz Ajki s Milkom Šparemblekom u Teatru di San Carlo u Napulju. Njihova krojačnica je bila u Rimu. Kada sam im pokazala skice, prvi puta sam doživjela vrhunske profesionalce koji savršeno vladaju zanatom. Nikakvo dodatno objašnjenje skica nije bilo potrebno - kostimi su bili savršeno izvedeni.

 

ORIS: Kad radite kostim, razmišljate li o njegovom životu poslije predstave? Dovodite li u relaciju modni odjevni predmet i kostimografski odjevni predmet?

 

Dženisa Pecotić: Najčešće ne, s obzirom da kostim nakon premijere ne pripada kostimografu. Ostaje u teatru i ima svoj život. Pokatkad je on sumoran i završava u nekom prašnjavom kutu fundusa, a ponekada opet oživi u potpuno novoj predstavi.

 

ORIS: Radite li kostim za kazališni lik ili za kazališnog glumca, izvođača, plesača? Koliko izvođač utječe na lik?

 

Dženisa Pecotić: Izvođač jako utječe na lik. To je zapravo prva premisa: za koga radite, u koji lik on uskače i kakva je njegova osobnost. Važno mi je da mi izvođač ne dođe i kaže: ‘Što si to napravila? U tome se osjećam neudobno.’ Kostim je druga koža i gotovo, nema se o tome što više razmišljati.

 

ORIS: Što mislite o modi kao investiciji? Svojedobno je Gertrude Stein savjetovala Hemingwayu da se mora odlučili hoće li kupovati slike ili odjeću ženi.

 

Dženisa Pecotić: Umjesto odgovora imam malu priču. Moj suprug i ja šetali smo po Milanu po Via della Spiga. Naišli smo na čaroban dućan Thierryja Muglera. Ugledala sam prekrasnu haljinu. On me pogledao i upitao: ‘Kaj to gledaš?’. Kažem mu da gledam haljinu, a on me pogleda i kaže ovako: ‘Ili hoćeš vjenčani prsten ili hoćeš haljinu.’ Odlučila sam se za haljinu. Bilo je to 1984., a haljina još uvijek visi u mom ormaru i čeka da moje unučice porastu.

 

ORIS: Peggy Guggenheim nosila je Calderove mobile na jednom uhu, a na drugom neku Tingulyjevu figuru kako bi pokazala da voli i geometrijsku i organsku apstrakciju. Ona je zapravo od dizajnera naručila da joj oblikuje specijalne naočale. Slični se okviri za naočale i danas rade.

 

Dženisa Pecotić: Da, sve se vrti, sve se reciklira...

 

ORIS: To je bilo polazište za cijeli modni trend.

 

Dženisa Pecotić: Kao što je i Christian Dior pokrenuo novi modni trend. On je neiscrpno vrelo ideja otkada se pojavio pa sve do danas, što sam shvatila vidjevši njegovu retrospektivnu izložbu u Musee de la mode.

 

ORIS: Zanimljivo je da se Courrègesova moda zapravo nije dugo zadržala. To je opet bilo ukalupljivanje figure u izvjesne forme.

 

Dženisa Pecotić: On je na neki način negirao tijelo, kao i Pierre Cardin. Zbog toga taj trend i nije bio dugovječan.

 

ORIS: Koliko kazališna scena utječe na izgled kostima? Znamo da je kostimografija postala zasebna disciplina tek između dva svjetska rata. Koliko se ona vezuje uz izgled scene?

 

Dženisa Pecotić: Ako pod kazališnom scenom podrazumijevamo scenografiju, onda su u dobrim, kvalitetnim predstavama kostimografija i scenografija, uključujući i svjetlo, potpuno prožete. To podrazumijeva vrstan timski rad na čelu s redateljem.

 

ORIS: Svjetlo postaje dijelom kostima...

 

Dženisa Pecotić: Na Tjednu suvremenog plesa prije nekoliko godina u Kazalištu lutaka gledala sam jednu nizozemsku skupinu koja se sastojala od šest ili sedam plesača. Nisu svi bili mladi i nisu svi bili lijepi. Bili su potpuno goli. Imali su scenografiju i kostimografiju napravljenu isključivo od svjetla. Za mene je svjetlo početak i kraj svega. Svjetlo i svjetlost.

 

ORIS: Negdje sam pročitala da nosite crnu odjeću jer se u njoj osjećate sigurno. Crno uzima najmanje energije promatrača. Koje boje i materijale najčešće koristite u projektima za tradicionalni i suvremeni teatar? Postoji li razlika? Kojeg dizajnera tekstila volite, odnosno uzimate?

 

Dženisa Pecotić: Zimi sam najčešće u crnom, ljeti si teška srca priuštim boje. Osoba sam od tonova, ne od boja. Najčešće koristim prirodne materijale, privatno i u kazalištu. Svilu, pamuk, lan. Kada god mi se pruži prilika i u kazalištu izbjegavam boju, što često i nije moguće. Japanski dizajneri tekstila i odjeće su mi najdraži. Volim njihovu pročišćenost i evo nas opet na tonovima - od bijele do crne.

 

Skica Nenada Fabijanića izrađena u raportu za samostalnu izložbu Dženise Pecotić: ‘Iz pravog kuta’, MUO, Zagreb, 2007.

 

ORIS: Na svojim haljinama-objektima koje ste svojedobno izložili u Muzeju za primjenjenu umjetnost aplicirali ste crteže Nenada Fabijanića. Tu možda dolazi do izražaja taj princip kontrasta da na fluidnu tkaninu stavljate nešto što je čvrsto, što je određeno.

 

Dženisa Pecotić: Volim taj sukob, kontraste, izazove. Izvanredni Nenadovi crteži su mi bili idealni za digitalni tisak na velikim plohama svilenog organdija kojega sam potom prelamala poput origamija da bih dobila odjevne skulpture. U jednoj takvoj je Renči (Renata Pokupić) nedavno nastupila u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

 

ORIS: Zašto kazališna, a ne filmska kostimografija?

 

Dženisa Pecotić: Radila sam i film. Kostimografski gledano, kao koautor sam napravila dva velika filma: Sedlarov Četverored i Vrdoljakovu Dugu mračnu noć. Oba su filma tematizirala Drugi svjetski rat. Film me manje veseli od kazališta. Imala sam još ponuda, ali sam ih odbila. Beskrajno čekanje na setu mi je nepodnošljivo, nemoguće... Prije 1991. godine radila sam i za televiziju.

 

ORIS: Zašto kostimograf mora biti cijelo vrijeme prisutan na setu?

 

Dženisa Pecotić: Ne mora zapravo biti cijelo vrijeme, ali u jednom danu se snimaju i neke scene koje su nepovezane. Danas se radi scena koja se događa preksutra, sutra scena o tome što je bilo jučer, a onda se unutra ubacuje nešto što je između. Zato kostimograf mora provjeriti svaki kostim. Možda sam opsesivna, ne znam, ali meni je to važno. Postoji skripterica i garderobijeri koji sve zapisuju i prate, ali i njima nešto promakne.

 

ORIS: Ako govorimo o vašim izložbama na kojima izlažete objekte koji onda djelomično poprimaju i karakteristike objekta fetiša, bila bi moguća usporedba s Kristijanom Kožulom. Međutim, dok je kod njega prisutan element okrutnosti, igle, oštrica, vi aplicirate biljne motive, organske motive.

 

Dženisa Pecotić: Da, radila sam jednu izložbu posvećenu Karlu Blossfeldtu. On je bio kipar, ali i fotograf. Fotografirao je mediteransko bilje. Došao je na Sredozemlje po inspiraciju. Onda sam ja to bilje pretvorila u svoje odjevne predmete. Jako mi je zanimljiva ova vaša primjedba koja se odnosi na fetiš....

 

ORIS: Mislim na objekt - sandalu koju ste izložili na izložbi u Santiagu.

 

Dženisa Pecotić: Da, ta izložba je bila i u Čileu. Prvo je bila kod nas u ulupuh-u, onda je išla u Dubrovnik, potom u Graz i završnica je bila u Santiago de Chile. Imala sam sreće da je kustos galerije u kojoj sam izlagala bio nevjerojatno druželjubiv i svestrano obrazovan čovjek. Upravo je bio odlučio da se tim poslom više ne bavi, ali kada je ugledao katalog za moju izložbu, rekao je: ‘To ću napraviti i to će mi biti zadnja izložba.’ Sprijateljili smo se, pozvao nas je i u svoju kuću na moru u Valparaisu. Svidjelo mi se i njegovo ime - Raimundo Ernst.

 

ORIS: Nakon postmodernog crossovera, sad se zapravo jako naglašava da umjetnost i moda nisu istoznačni. Nakon pokušaja interdisiplinarnog djelovanja pokušava se uvrstiti neka razlikovna definicija gdje je zapravo došlo do jednačenja jednog i drugog. Što vi mislite o tome? Valerie Steele danas na tome inzistira. Smatra da nitko nije iznad mode koja je, kao i umjetnost, dio suvremene kulture.

 

Dženisa Pecotić: Valerie Steele vjerojatno ima pravo, međutim, ona me zanima jedino kao povjesničarka odijevanja. Imam jednu takvu njenu knjigu koju često prolistam s veseljem.

 

ORIS: Polazišna točka je bila da umjetnost i dizajn nastaju iz potrebe.

 

Dženisa Pecotić: Da, točno, imam i konkretan primjer za tu tezu. Ika Škromlj, Latica Ivanišević i ja smo od 1990. do 1995. godine dizajnirale uniforme za našu vojsku. Napravile smo odore za počasnu gardu, poslije toga smo dizajnirale službene časničke i dočasničke odore za zrakoplovstvo i kopnenu vojsku, a djelomično i za mornaricu. S Vesnom Muhić dizajnirala sam službene odore za pravosudnu policiju, financijsku policiju, specijalnu policiju i djelatnike zet-a.

 

ORIS: Pri tome se mora reći da ste radikalno izmjenili imidž ove države. Prije su na ulazu u Jugoslaviju carinici bili obučeni u jezive smeđe-zelenkaste uniforme, a policajci u tešku, nezgrapnu odjeću. Sada su to zgodni ljudi, lijepo obučeni, s kravatama, što bio dizajn Željka Kovačića.

 

Dženisa Pecotić: Prije bi se moglo reći da smo uspostavile imidž naše države, bar jednog njenog vizualnog dijela.

 

ORIS: Rocco Barocco je dizajnirao uniforme za talijanske karabinjere.

 

Dženisa Pecotić: Za razliku od njega mi smo, nažalost, svaki put bili ograničeni sredstvima i mogućnostima izvedbe. S obzirom na sve okolnosti u kojima su naše odore nastajale, zadovoljna sam s rezultatima koje smo dobili. Ne zaboravimo da je to bilo ratno doba. Zaboravila sam spomenuti da smo dizajnirali i odore za orkestar Hrvatske vojske, a kako je glazba moja trajna okupacija, rado bih se vratila toj temi.

 

Predstava ‘Slavuj’, koreografkinja: Desanka Virant, redateljica: Nana Šojlev, Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb, 2005.

 

ORIS: Koja vrsta glazbe? Možda barokna?

 

Dženisa Pecotić: Volim baroknu glazbu, od ranog baroka, Monteverdija, pa nadalje. Bach je za mene čista matematika. Nakon njega dolazi Mozart. Mogla bih se zaustaviti na kasnom romantizmu, na Mahleru čije simfonije obožavam. Taj čovjek je tako bolan. Kao da je pokupio sav Weltschmertz koji postoji.

 

ORIS: Ali ima i dosta sublimne radosti.

 

Dženisa Pecotić: Radost nalazim u slušanju njegove glazbe, u brojnosti orkestra i pjevača, u prepoznavanju osjećaja kojima je njegova glazba prezasićena...

 

ORIS: Za Kandinskog je glazba najapstraktnija od svih umjetnosti. Možete li na neki način povezati tu apstrakciju i kostim?

 

Dženisa Pecotić: Mogu u smislu da je meni glazba inspiracija. Ako bih razmišljala što me to nadahnjuje, na prvom mjestu je glazba, zvuk, ton. Iz toga izlazim ili ranjena ili sretna ili vesela ili tužna ili rasplakana.

 

ORIS: Kako kostim može vizualizirati zvuk?

 

Dženisa Pecotić: Može, apsolutno jer to apstraktno stalno nastojim materijalizirati. Za mene zvuk može biti čarobna plava boja, neki krug, neka lopta ispunjena notama...

 

ORIS: Koliko je kostimografija važna za uspjeh jedne predstave? Koliko je presudna?

 

Dženisa Pecotić: To je osjetljivo pitanje. Ako je predstava dobra u svojoj biti, ako ima čvrstu os i ako redatelj točno zna što hoće, onda i ne tako uspjela kostimografija može proći. Dobra kostimografija se stapa s predstavom, postaje njen nevidljivi dio koji upotpunjuje njenu izvrsnost. Ako je predstava loša, ni dobra kostimografija je ne može spasiti. Nikako ne volim čuti: ‘Predstava je grozna, ali kostimi su dobri.’

 

ORIS: Birate li projekte?

 

Dženisa Pecotić: Ne. Danas više nitko nije u situaciji da bira. Previše volim svoj posao da bih bilo što odbila.

 

ORIS: Koliko vam prilazi kazalište?

 

Dženisa Pecotić: Povremeno kazalište, češće redatelji i koreografi. S vremenom se ustali krug autora s kojima se surađuje.

 

ORIS: Za kojeg biste umjetnika radili odjeću za nastup? Za Marinu Abramović?

 

Dženisa Pecotić: Za Marinu bih, ona mi je vrlo interesantna. Ograničimo se na domaću scenu jer bi lista bila predugačka. Trenutačno mi padaju na pamet Martina Filjak, Petrit Ceku, Livio Badurina...

 

ORIS: Imali smo slučaj luminiscentnog odijela Zlatka Kopljara koje on koristi u svoja dva video uratka. Napravio ga je Ante Tonči Vladislavić. Tu nastaje pitanje autorstva.

 

Dženisa Pecotić: Pitanje autorstva je vrlo sklizak teren, a i svugdje je taština veliki problem, pa i na ovim našim prostorima, pogotovo kada su u pitanju kreativci. Jedini je prostor u kojemu se taštine gube i prožimaju, prema mojem iskustvu, kazalište. To je zasigurno i jedan od razloga zašto mi je čin stvaranja kazališne predstave toliko čaroban i jedinstven.

 

ORIS: Jeste li ikada kao kostimograf radili integriranu scenu, i scenu i scenografiju i kostimografiju?

 

Dženisa Pecotić: Jednom su mi dali priliku da to ostvarim. Radila sam Šeherezadu u Dječjem kazalištu Trešnja. To je za mene bilo veliko veselje i rado bih prihvatila kada bi mi to netko ponovo ponudio. Nikada nisam uspjela realizirati svoju ljubav prema arhitekturi koju sam bila počela studirati i koja je često u uskoj vezi sa scenografijom. Inače, dugo vremena me opsjeda misao o totalnom dizajnu restorana u kojem bi kuhali naša prijateljica Sandra i moj suprug. Restoran ne bi bio statično namješten, već bi svaki gost imao svoj sklopivi stolac i stol koje bi postavio gdje god želi i komunicirao s kim želi. A i glazba je komunikacija, zar ne?